Od sljedeće sezone, UEFA uvodi kontrolu poznatu kao pravila financijskog
fair playa, čije će se procjene odnositi i na aktualnu sezonu.
O čemu je riječ? Ukratko, pravila su organizirana tako da dugoročno
spriječe trošenje klubova više od onoga što su zaradili, osim ako se ta
potrošnja ne odnosi na investiciju koja nije vezana uz transfere, poput
gradnje stadiona, pomoćnih igrališta ili trening kampova.
Kako već znamo, dobar dio najboljih svjetskih klubova ili onih koji to imaju ambiciju postati često poseže duboko u vlastite bankovne račune kako bi se pojačali. Iako će nekoliko narednih godina UEFA biti tolerantna prema godišnjem minusu, dobar će dio velikih potrošača morati uvesti veću financijsku disciplinu.
Prije svega se to odnosi na klubove poput Manchester Cityja ili Chelseaja, ali osim njih, oprezni će morati biti i klubovi poput Barcelone ili Intera. Alasdair Bell, UEFA-in direktor za pravne poslove, nedavno je upozorio da će ozbiljne sankcije biti primijenjene prema klubovima koji prekorače limit od 40 milijuna eura minusa za više od 20 posto.
Prva mjera će biti prisiljavanje klubova koji posluju izvan pravila da svoju momčad za Ligu prvaka sa 25 prijavljenih igrača smanje na brojku od 20 igrača za sezonu koja počinje 2013. godine.
Oni koji ponove prekršaj, bit će sezonu kasnije izbačeni iz Lige prvaka.
___________________________________________________________
ŠTA JE TAČNO FINANCIJSKI JE FAIR PLAY?
Financijski je fair play UEFA donijela kako bi osigurala dugoročnu stabilnost nogometa. Često su se znali naći tekstovi koji su to pozdravljali kao mjeru koja će ujednačiti natjecanje tako da eliminira važnost bogatih vlasnika.
Oba ću argumenta analizirati u daljnjem tekstu i pokušati prikazati koje će implikacije ova politika imati na razvoj klupskog nogometa u Europi. Ako citat za neki podatak nije direktno naveden, uglavnom se radi o podacima iz Kuperove i Szymanskijeve knjige 'Why England Lose'.
Natjerati klubove da žive od svojih prihoda, nije nužno loša ideja. To se posebno odnosi na klubove iz nižega i srednjega ranga. Zanimljivo je da se pravila odnose na klubove koji sudjeluju u UEFA-inim natjecanjima pa, ironično, ne pokriva klubove nižega ranga koji bi profitirali od tih pravila. Međutim, ako je vjerovati dosadašnjemu iskustvu, nogomet je jedna vrlo stabilna aktivnost.
97 posto profesionalnih klubova koji su u Engleskoj postojali 1923, postoji i danas. 85 posto njih ostalo je u prve četiri lige, od čega je više od polovice ostalo u istoj ligi u kojoj su bili tada. Između 1992. i 2008. 40 od 92 profesionalna kluba u Engleskoj bili su u stečajnome postupku, neki i više puta.
Slučajevi su završavali nagodbom s vjerovnicima i samo je jedan klub bankrotirao (nakon čega je ponovno osnovan). Nogometni klubovi ne nestaju jer nisu pravi posao. Oni su vezani uz strasti gledatelja, pa sebi mogu priuštiti daleko neodgovornije poslovanje. U jednom svom članku Szymanski upozorava da bi FFP možda mogao imati kontraefekt s pokretanjem bankrota u nogometu.
Nogometne su klubove oduvijek spašavali bogati vlasnici. Ako se njihova uloga učini manje atraktivnom, tako da im se ograniči djelovanje, mogli bi biti manje zainteresirani za kupovanje klubova u dugovima koji bi se time našli u težoj situaciji. Kako bismo razumjeli financijsko stanje u nogometu, prvo moramo razumjeti kako novac u njega dolazi i zašto je došlo do porasta prihoda, zašto je porast prihoda neravnomjeran i kako je on doveo do koncentracije kvalitete u manjem broju klubova, pogotovo nakon stupanja na snagu Bosmanova zakona.
Postoje tri izvora financija koje koriste gotovo svi klubovi. Neki od njih povremeno ili stalno koriste još neke izvore. Prihod od TV prava vjerojatno je najvažniji izvor financija za prvoligaške klubove. Nogomet privlači veliku gledanost, pa je TV kućama profitabilno prenositi utakmice. Kako bi osigurale prava na prijenose, spremne su za to izdvojiti pristojne iznose.
Trenutni ugovor za prijenose utakmica Premier lige za razdoblje od 2010. do 2013. iznosi milijardu i sedamsto osamdeset dva milijuna funti. Real Madrid i Barcelona prošle su sezone od ukupnih TV prava (liga, u kojoj, za razliku od engleske lige, ne postoji kolektivni ugovor, već svaki klub potpisuje posebne ugovore, i europski nastupi) oboje uprihodili više od 183 milijuna eura.
Dvadeset je klubova s najvišim prihodima u Europi od TV prava u sezoni 2009/10. zaradilo 1,9 milijardi eura, 44 posto svojih prihoda. Eksplozija nogometnih prihoda u nešto više od zadnja dva desetljeća usko je vezana s ulaskom televizije u nogomet.
Procvat talijanskog prvenstva, formiranje Lige prvaka i Premier lige bilo bi nezamislivo bez toga. Gotovo nevjerojatno djeluje podatak da je prva utakmica engleske lige na TV-u prikazana tek 1982. Zabilježen je fenomen da, što se više nogomet prikazivao na televiziji, ljudi su više odlazili na stadione. Prihodi od gledatelja na stadionu najrasprostranjenija su metoda ostvarivanja prihoda u nogometu.
Od gledatelja najviše profitiraju klubovi s velikim i modernim stadionima i velikim brojem potencijalnih gledatelja. Velika potražnja za ulaznicama omogućila je nekim klubovima dizanje cijena. Na kraju, tu su prihodi od komercijalnih aktivnosti koji uključuju sponzorstva, oglašavanja, prihodi vezani uz stadion ili drugu imovinu klubova itd.
Vrijedi spomenuti da njemački klubovi posebno dobro koriste taj izvor prihoda. Detaljna se analiza ta tri izvora može naći na stranicama 32-37 Deloitteova izvještaja za sezonu 2009/10. Ostali izvori financiranja nogometnih aktivnosti mogu biti: Pomoć bogata vlasnika koji svoje novce 'posuđuje' klubu. Izravna ili neizravna pomoć lokalnih vlasti ili države. Izravna, ako lokalna vlast direktno daje novce klubu, čega uglavnom nema u velikim ligama. Neizravna je ako tolerira npr. neplaćanje poreza ili kupuje klupsku imovinu koju mu naknadno predaje na korištenje. Bankovni krediti. Prodaja igrača.
Važnost novca u potrazi za nogometnim uspjesima dobro je dokumentirana. Kako su Kuper i Szymanski pokazali, unutar duljeg razdoblja korelacija između prosječne pozicije kluba u ligi i iznosa utrošena na plaće iznosi oko 90 posto. To nije noviji fenomen, u Engleskoj se prvi put javlja sedamdesetih, a prve naznake takva razvoja javile su se nakon što je 1961, pod prijetnjom štrajka profesionalnih nogometaša, ukinuta odredba o maksimalnoj dopuštenoj plaći u nogometu i olakšana procedura oko transfera.
Ubrzo nakon toga počelo je raslojavanje klubova prema platežnoj moći, s Manchester Unitedom kao prvim klubom koji je od toga profitirao. Ne znam za ostale lige, ali nagađam da bi se u Italiji i Španjolskoj taj fenomen mogao javiti i ranije. Budući da bez novca nema dugoročna uspjeha i da tipični nogometni klub ne vodi poslovanje da bi ostvario profit (uz par iznimaka), svim je klubovima u interesu da daju što više plaće.
Iskristalizirale su se tri strategije (uz povremene kombinacije) kako doći do potrebnih novaca. Strategija rasta, strategija unovčavanja branda i bogati vlasnici.
1. Strategija rasta: Prije desetak godina puno je klubova srednjega ranga pokušalo doći do elitnog razreda strategijom rasta. Ideja je bila, zadužiti se, kupiti dobre igrače, dati im visoku plaću, konkurirati za trofeje, privući navijače, podići prihode, vratiti dugove i ponoviti ciklus.
Lazio, Valencia, Leeds, Deportivo la Coruna samo su neki od klubova koji su primijenili tu strategiju. Uspjesi na terenu nisu izostali i klubovi su zabilježili rast prihoda. Međutim, rast prihoda, i to daleko brži, zabilježili su i elitni klubovi. Rezultat je bio da je trebalo sve više i više novca da bi se s njima natjecalo, što je vodilo do sve većeg duga. Na kraju su klubovi srednjega ranga završili s dugom višestruko višim od prihoda i bili prisiljeni odustati od natjecanja s elitnim klubovima.
Jedini je klub koji je ovu strategiju primijenio s uspjehom, Real Madrid, međutim, on je klub s jednim od najvrednijih brandova u sportu. Osim toga, neovisno o tome što su planirali, ispalo je da oni nisu kupovali uspjeh na terenu, nego marketinšku vrijednost s velikim zvijezdama. Iako je politika 'galacticosa' doživjela sportski neuspjeh, pridonijela je tome da je Real Madrid danas klub s najvišim prihodima što mu daje prednost pred europskim konkurentima za titule.
2. Strategija branda: Klubovi jakog branda s dugom tradicijom uspješni su u pretvaranju istoga u prihode. Radi se o klubovima s velikim brojem navijača i samim time visokom atraktivnošću za televiziju i potencijalne sponzore. Ako se pogledaju istraživanja SPORT MARKTA o broju navijača europskih klubova, vidi se da vrhom liste dominiraju, uz iznimku Chelseaja i ruskih klubova čija je privlačnost uglavnom ograničena na Rusiju, klubovi koji su već desetljećima prisutni u vrhu europskoga nogometa.
Real Madrid zauvijek se upisao u listu velikana s osvajanjem pet prvih Kupova prvaka u nizu i plejadom zvijezda koja je prošla kroz taj klub, Bayern svojim uspjesima od sedamdesetih, Barcelona svojim mas que un club nastupom i atraktivnom igrom...
Nogometnim brandovima treba dugo da se izgrade i vrlo su otporni. Možda je najbolji primjer za njihovu otpornost Manchester United. Klub je svoju popularnost stekao u eri Busbyjevih beba i na valu simpatije prema klubu nakon minhenske tragedije. Kasniji uspjesi u šezdesetima, okrunjeni prvom engleskom pobjedom u Kupu prvaka, igranje atraktivna, napadačkoga nogometa i pretvaranje Georga Besta u medijsku superzvijezdu taj su status dodatno zacementirali.
Premda između 1967. i 1993. klub nijednom nije bio prvak Engleske, zadržao je veliku navijačku bazu i potencijal za stvaranje prihoda koji je, s ulaskom televizije u nogomet, eksplodirao.
Talijanski klubovi koriste ovu metodu u kombinaciji s bogatim vlasnicima. Ako strategija rasta ne funkcionira, a strategiju branda može primijeniti svega nekolicina klubova, način koji preostaje ostalim klubovima da se probiju u europsku elitu jest:
3. Bogati vlasnik: Fenomen bogata vlasnika često se povezuje s modernim nogometom, ali to nije slučaj. Jedan od prvih koji je svoje novce trošio na klub bio je John Henry Davies, predsjednik Uniteda između 1902.i 1927. pod čijim je vodstvom United zabilježio prve uspjehe i koji je, među ostalim, financirao gradnju Old Trafforda.
Kao i danas, i u to je vrijeme taj fenomen izazivao dosta zazora, a klub je postao poznat kao Moneybags United.
Poznati su primjeri sigurno talijanski bogataši na čelu velikih klubova iz Italije u pedesetima i šezdesetima, uspon Watforda od četvrte do viceprvaka prve engleske lige između 1978. i 1983. uz financijsku pomoć klupskoga predsjednika Eltona Johna te, naravno, Bernard Tapie i Silvio Berlusconi, medijski tajkun koji je gotovo simbol ere u kojoj je televizija transformirala nogomet.
Noviji su primjeri svima poznati te ih ne mislim posebice navoditi. Ako UEFA-ina pravila eliminiraju mogućnost bogatih vlasnika da ulažu u nogomet, na vrhu će ostati samo nekolicina klubova jakog branda. Ako znamo koja je važnost novca za dugoročni uspjeh, možemo predvidjeti da će to znatno smanjiti konkurenciju za titule.
Deloitteov izvještaj za prošlu sezonu daje nam naznaku kako bi mogao izgledati nogomet zasnovan samo na prihodima koje klubovi ostvaruju. Prvi na listi, Real Madrid, ostvaruje gotovo dvostruko više prihode od petog, Arsenala.
Prvi je engleski klub Manchester United na trećem mjestu s prednošću od gotovo 120 milijuna eura pred Arsenalom i Chelseajem, a četvrti je Bayern koji je prvom njemačkom pratiocu bježao 100 milijuna eura. Ako pogledamo lige u kojima ti klubovi igraju, vidjet ćemo da je Bayern osvojio gotovo polovicu prvenstava u zadnjih četrdesetak godina, Manchester United osvojio je 12 od 19 do sada odigranih sezona Premier lige uz glavne konkurente koji su potrošili velike novce da bi se mogli natjecati s njima, a Real Madrid i Barcelona suvereno vladaju u Španjolskoj.
Ako se novac bogatih vlasnika eliminira iz nogometa, vjerojatno ćemo dobiti grupu od nekoliko klubova koja će u potpunosti dominirati svim natjecanjima. Uvođenje FFP-a moglo bi pogoditi nove bogate klubove, Manchester City i PSG više nego Chelsea (koji će ove godine vjerojatno izbiti na peto mjesto po prihodima), talijanske klubove koji već godinama posluju s gubitkom i ovise o pomoći vlasnika i španjolske klubove s velikim, poreznim i ostalim, dugom poput Atletico Madrida.
Ukoliko ih UEFA stvarno isključi iz svojih natjecanja, oni bi lako mogli postati jezgra nove organizacije koja bi se odmetnula i pokrenula vlastito natjecanje. Najave osnivanja europske superlige javljale su se nekoliko puta dosad. Kad god su se javile, UEFA je reagirala kompromisom.
Osnivanjem Lige prvaka početkom devedesetih i širenjem toga natjecanja krajem istog desetljeća. Zadnjih par godina ponovno su krenule spekulacije. Osnivanje europske superlige moglo riješiti neke od sadašnjih problema u nogometu. Svidjelo se to nekome ili ne, top klubovi odavno su prerasli svoje domaće lige.
Klubovi od Bosmanova zakona funkcioniraju unutar europskoga tržišta, no oblik natjecanja nije pratio tu promjenu. Nova liga s ravnomjernom raspodjelom prihoda od TV prava mogla bi osigurati stalne prihode za top klubove uz ravnomjern(ij)e natjecanje među njima i u isto vrijeme smanjiti pritisak neracionalnim trošenjem među srednjim klubovima.
Kako već znamo, dobar dio najboljih svjetskih klubova ili onih koji to imaju ambiciju postati često poseže duboko u vlastite bankovne račune kako bi se pojačali. Iako će nekoliko narednih godina UEFA biti tolerantna prema godišnjem minusu, dobar će dio velikih potrošača morati uvesti veću financijsku disciplinu.
Prije svega se to odnosi na klubove poput Manchester Cityja ili Chelseaja, ali osim njih, oprezni će morati biti i klubovi poput Barcelone ili Intera. Alasdair Bell, UEFA-in direktor za pravne poslove, nedavno je upozorio da će ozbiljne sankcije biti primijenjene prema klubovima koji prekorače limit od 40 milijuna eura minusa za više od 20 posto.
Prva mjera će biti prisiljavanje klubova koji posluju izvan pravila da svoju momčad za Ligu prvaka sa 25 prijavljenih igrača smanje na brojku od 20 igrača za sezonu koja počinje 2013. godine.
Oni koji ponove prekršaj, bit će sezonu kasnije izbačeni iz Lige prvaka.
___________________________________________________________
ŠTA JE TAČNO FINANCIJSKI JE FAIR PLAY?
Financijski je fair play UEFA donijela kako bi osigurala dugoročnu stabilnost nogometa. Često su se znali naći tekstovi koji su to pozdravljali kao mjeru koja će ujednačiti natjecanje tako da eliminira važnost bogatih vlasnika.
Oba ću argumenta analizirati u daljnjem tekstu i pokušati prikazati koje će implikacije ova politika imati na razvoj klupskog nogometa u Europi. Ako citat za neki podatak nije direktno naveden, uglavnom se radi o podacima iz Kuperove i Szymanskijeve knjige 'Why England Lose'.
Natjerati klubove da žive od svojih prihoda, nije nužno loša ideja. To se posebno odnosi na klubove iz nižega i srednjega ranga. Zanimljivo je da se pravila odnose na klubove koji sudjeluju u UEFA-inim natjecanjima pa, ironično, ne pokriva klubove nižega ranga koji bi profitirali od tih pravila. Međutim, ako je vjerovati dosadašnjemu iskustvu, nogomet je jedna vrlo stabilna aktivnost.
97 posto profesionalnih klubova koji su u Engleskoj postojali 1923, postoji i danas. 85 posto njih ostalo je u prve četiri lige, od čega je više od polovice ostalo u istoj ligi u kojoj su bili tada. Između 1992. i 2008. 40 od 92 profesionalna kluba u Engleskoj bili su u stečajnome postupku, neki i više puta.
Slučajevi su završavali nagodbom s vjerovnicima i samo je jedan klub bankrotirao (nakon čega je ponovno osnovan). Nogometni klubovi ne nestaju jer nisu pravi posao. Oni su vezani uz strasti gledatelja, pa sebi mogu priuštiti daleko neodgovornije poslovanje. U jednom svom članku Szymanski upozorava da bi FFP možda mogao imati kontraefekt s pokretanjem bankrota u nogometu.
Nogometne su klubove oduvijek spašavali bogati vlasnici. Ako se njihova uloga učini manje atraktivnom, tako da im se ograniči djelovanje, mogli bi biti manje zainteresirani za kupovanje klubova u dugovima koji bi se time našli u težoj situaciji. Kako bismo razumjeli financijsko stanje u nogometu, prvo moramo razumjeti kako novac u njega dolazi i zašto je došlo do porasta prihoda, zašto je porast prihoda neravnomjeran i kako je on doveo do koncentracije kvalitete u manjem broju klubova, pogotovo nakon stupanja na snagu Bosmanova zakona.
Postoje tri izvora financija koje koriste gotovo svi klubovi. Neki od njih povremeno ili stalno koriste još neke izvore. Prihod od TV prava vjerojatno je najvažniji izvor financija za prvoligaške klubove. Nogomet privlači veliku gledanost, pa je TV kućama profitabilno prenositi utakmice. Kako bi osigurale prava na prijenose, spremne su za to izdvojiti pristojne iznose.
Trenutni ugovor za prijenose utakmica Premier lige za razdoblje od 2010. do 2013. iznosi milijardu i sedamsto osamdeset dva milijuna funti. Real Madrid i Barcelona prošle su sezone od ukupnih TV prava (liga, u kojoj, za razliku od engleske lige, ne postoji kolektivni ugovor, već svaki klub potpisuje posebne ugovore, i europski nastupi) oboje uprihodili više od 183 milijuna eura.
Dvadeset je klubova s najvišim prihodima u Europi od TV prava u sezoni 2009/10. zaradilo 1,9 milijardi eura, 44 posto svojih prihoda. Eksplozija nogometnih prihoda u nešto više od zadnja dva desetljeća usko je vezana s ulaskom televizije u nogomet.
Procvat talijanskog prvenstva, formiranje Lige prvaka i Premier lige bilo bi nezamislivo bez toga. Gotovo nevjerojatno djeluje podatak da je prva utakmica engleske lige na TV-u prikazana tek 1982. Zabilježen je fenomen da, što se više nogomet prikazivao na televiziji, ljudi su više odlazili na stadione. Prihodi od gledatelja na stadionu najrasprostranjenija su metoda ostvarivanja prihoda u nogometu.
Od gledatelja najviše profitiraju klubovi s velikim i modernim stadionima i velikim brojem potencijalnih gledatelja. Velika potražnja za ulaznicama omogućila je nekim klubovima dizanje cijena. Na kraju, tu su prihodi od komercijalnih aktivnosti koji uključuju sponzorstva, oglašavanja, prihodi vezani uz stadion ili drugu imovinu klubova itd.
Vrijedi spomenuti da njemački klubovi posebno dobro koriste taj izvor prihoda. Detaljna se analiza ta tri izvora može naći na stranicama 32-37 Deloitteova izvještaja za sezonu 2009/10. Ostali izvori financiranja nogometnih aktivnosti mogu biti: Pomoć bogata vlasnika koji svoje novce 'posuđuje' klubu. Izravna ili neizravna pomoć lokalnih vlasti ili države. Izravna, ako lokalna vlast direktno daje novce klubu, čega uglavnom nema u velikim ligama. Neizravna je ako tolerira npr. neplaćanje poreza ili kupuje klupsku imovinu koju mu naknadno predaje na korištenje. Bankovni krediti. Prodaja igrača.
Važnost novca u potrazi za nogometnim uspjesima dobro je dokumentirana. Kako su Kuper i Szymanski pokazali, unutar duljeg razdoblja korelacija između prosječne pozicije kluba u ligi i iznosa utrošena na plaće iznosi oko 90 posto. To nije noviji fenomen, u Engleskoj se prvi put javlja sedamdesetih, a prve naznake takva razvoja javile su se nakon što je 1961, pod prijetnjom štrajka profesionalnih nogometaša, ukinuta odredba o maksimalnoj dopuštenoj plaći u nogometu i olakšana procedura oko transfera.
Ubrzo nakon toga počelo je raslojavanje klubova prema platežnoj moći, s Manchester Unitedom kao prvim klubom koji je od toga profitirao. Ne znam za ostale lige, ali nagađam da bi se u Italiji i Španjolskoj taj fenomen mogao javiti i ranije. Budući da bez novca nema dugoročna uspjeha i da tipični nogometni klub ne vodi poslovanje da bi ostvario profit (uz par iznimaka), svim je klubovima u interesu da daju što više plaće.
Iskristalizirale su se tri strategije (uz povremene kombinacije) kako doći do potrebnih novaca. Strategija rasta, strategija unovčavanja branda i bogati vlasnici.
1. Strategija rasta: Prije desetak godina puno je klubova srednjega ranga pokušalo doći do elitnog razreda strategijom rasta. Ideja je bila, zadužiti se, kupiti dobre igrače, dati im visoku plaću, konkurirati za trofeje, privući navijače, podići prihode, vratiti dugove i ponoviti ciklus.
Lazio, Valencia, Leeds, Deportivo la Coruna samo su neki od klubova koji su primijenili tu strategiju. Uspjesi na terenu nisu izostali i klubovi su zabilježili rast prihoda. Međutim, rast prihoda, i to daleko brži, zabilježili su i elitni klubovi. Rezultat je bio da je trebalo sve više i više novca da bi se s njima natjecalo, što je vodilo do sve većeg duga. Na kraju su klubovi srednjega ranga završili s dugom višestruko višim od prihoda i bili prisiljeni odustati od natjecanja s elitnim klubovima.
Jedini je klub koji je ovu strategiju primijenio s uspjehom, Real Madrid, međutim, on je klub s jednim od najvrednijih brandova u sportu. Osim toga, neovisno o tome što su planirali, ispalo je da oni nisu kupovali uspjeh na terenu, nego marketinšku vrijednost s velikim zvijezdama. Iako je politika 'galacticosa' doživjela sportski neuspjeh, pridonijela je tome da je Real Madrid danas klub s najvišim prihodima što mu daje prednost pred europskim konkurentima za titule.
2. Strategija branda: Klubovi jakog branda s dugom tradicijom uspješni su u pretvaranju istoga u prihode. Radi se o klubovima s velikim brojem navijača i samim time visokom atraktivnošću za televiziju i potencijalne sponzore. Ako se pogledaju istraživanja SPORT MARKTA o broju navijača europskih klubova, vidi se da vrhom liste dominiraju, uz iznimku Chelseaja i ruskih klubova čija je privlačnost uglavnom ograničena na Rusiju, klubovi koji su već desetljećima prisutni u vrhu europskoga nogometa.
Real Madrid zauvijek se upisao u listu velikana s osvajanjem pet prvih Kupova prvaka u nizu i plejadom zvijezda koja je prošla kroz taj klub, Bayern svojim uspjesima od sedamdesetih, Barcelona svojim mas que un club nastupom i atraktivnom igrom...
Nogometnim brandovima treba dugo da se izgrade i vrlo su otporni. Možda je najbolji primjer za njihovu otpornost Manchester United. Klub je svoju popularnost stekao u eri Busbyjevih beba i na valu simpatije prema klubu nakon minhenske tragedije. Kasniji uspjesi u šezdesetima, okrunjeni prvom engleskom pobjedom u Kupu prvaka, igranje atraktivna, napadačkoga nogometa i pretvaranje Georga Besta u medijsku superzvijezdu taj su status dodatno zacementirali.
Premda između 1967. i 1993. klub nijednom nije bio prvak Engleske, zadržao je veliku navijačku bazu i potencijal za stvaranje prihoda koji je, s ulaskom televizije u nogomet, eksplodirao.
Talijanski klubovi koriste ovu metodu u kombinaciji s bogatim vlasnicima. Ako strategija rasta ne funkcionira, a strategiju branda može primijeniti svega nekolicina klubova, način koji preostaje ostalim klubovima da se probiju u europsku elitu jest:
3. Bogati vlasnik: Fenomen bogata vlasnika često se povezuje s modernim nogometom, ali to nije slučaj. Jedan od prvih koji je svoje novce trošio na klub bio je John Henry Davies, predsjednik Uniteda između 1902.i 1927. pod čijim je vodstvom United zabilježio prve uspjehe i koji je, među ostalim, financirao gradnju Old Trafforda.
Kao i danas, i u to je vrijeme taj fenomen izazivao dosta zazora, a klub je postao poznat kao Moneybags United.
Poznati su primjeri sigurno talijanski bogataši na čelu velikih klubova iz Italije u pedesetima i šezdesetima, uspon Watforda od četvrte do viceprvaka prve engleske lige između 1978. i 1983. uz financijsku pomoć klupskoga predsjednika Eltona Johna te, naravno, Bernard Tapie i Silvio Berlusconi, medijski tajkun koji je gotovo simbol ere u kojoj je televizija transformirala nogomet.
Noviji su primjeri svima poznati te ih ne mislim posebice navoditi. Ako UEFA-ina pravila eliminiraju mogućnost bogatih vlasnika da ulažu u nogomet, na vrhu će ostati samo nekolicina klubova jakog branda. Ako znamo koja je važnost novca za dugoročni uspjeh, možemo predvidjeti da će to znatno smanjiti konkurenciju za titule.
Deloitteov izvještaj za prošlu sezonu daje nam naznaku kako bi mogao izgledati nogomet zasnovan samo na prihodima koje klubovi ostvaruju. Prvi na listi, Real Madrid, ostvaruje gotovo dvostruko više prihode od petog, Arsenala.
Prvi je engleski klub Manchester United na trećem mjestu s prednošću od gotovo 120 milijuna eura pred Arsenalom i Chelseajem, a četvrti je Bayern koji je prvom njemačkom pratiocu bježao 100 milijuna eura. Ako pogledamo lige u kojima ti klubovi igraju, vidjet ćemo da je Bayern osvojio gotovo polovicu prvenstava u zadnjih četrdesetak godina, Manchester United osvojio je 12 od 19 do sada odigranih sezona Premier lige uz glavne konkurente koji su potrošili velike novce da bi se mogli natjecati s njima, a Real Madrid i Barcelona suvereno vladaju u Španjolskoj.
Ako se novac bogatih vlasnika eliminira iz nogometa, vjerojatno ćemo dobiti grupu od nekoliko klubova koja će u potpunosti dominirati svim natjecanjima. Uvođenje FFP-a moglo bi pogoditi nove bogate klubove, Manchester City i PSG više nego Chelsea (koji će ove godine vjerojatno izbiti na peto mjesto po prihodima), talijanske klubove koji već godinama posluju s gubitkom i ovise o pomoći vlasnika i španjolske klubove s velikim, poreznim i ostalim, dugom poput Atletico Madrida.
Ukoliko ih UEFA stvarno isključi iz svojih natjecanja, oni bi lako mogli postati jezgra nove organizacije koja bi se odmetnula i pokrenula vlastito natjecanje. Najave osnivanja europske superlige javljale su se nekoliko puta dosad. Kad god su se javile, UEFA je reagirala kompromisom.
Osnivanjem Lige prvaka početkom devedesetih i širenjem toga natjecanja krajem istog desetljeća. Zadnjih par godina ponovno su krenule spekulacije. Osnivanje europske superlige moglo riješiti neke od sadašnjih problema u nogometu. Svidjelo se to nekome ili ne, top klubovi odavno su prerasli svoje domaće lige.
Klubovi od Bosmanova zakona funkcioniraju unutar europskoga tržišta, no oblik natjecanja nije pratio tu promjenu. Nova liga s ravnomjernom raspodjelom prihoda od TV prava mogla bi osigurati stalne prihode za top klubove uz ravnomjern(ij)e natjecanje među njima i u isto vrijeme smanjiti pritisak neracionalnim trošenjem među srednjim klubovima.
_______________________________________________________
