Negdje početkom osamdesetih godina, fudbalski klub Sarajevo putovao je u
rumunski grad Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA sa ekipom Korvinula.
Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet Sušic Pape, a u jakoj ekipi bili
su tada još Mehmed Janjoš, Želimir Keli Vidovic, Mirza Kapetanavic,
Faruk Hadžibegic, Predrag Pašic, te tek prispjeli Musemic mlađi,
Merdanović, Vukičević i drugi.
Stariji igrači igrali su karte, na
posljednjem autobuskom sjedištu, popularnoj sečiji, a mlađi kibicovali. Cobo Janjuš se ljutio na kibicere i njihove komentare, pošto je
bezbeli, gubio. Pape je već naveliko drijemao. Put se otegao, zašlo se
duboko u noć, a bogami se i ogladnilo. Vodstvo puta odluči da se u nekoj
krajputaškoj krčmi nešto prezalogaji. Zastali smo tako kod prve takve,
negdje iza Temišvara.
Već dobro umorni rumunski konobari samo su
odmahnuli glavom, dajući do znanja da je kuhinja već zatvorena. Jedan od
njih, čija se, očito, "pikala", odjednom radoznalo upita: "
Jeste li vi ekipa u kojoj igra Sušic?"
Na potvrdan odgovor, gledao nas je i mjerkao s nevjericom. Potom
promrsi, kao za sebe, da bi ga on sigurno prepoznao, jer je Sušic
"fudbalski bog"! "
Kako nas je samo potopio u Bukureštu, kada smo
u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. izgubili
odlučujuću utakmicu. Tri komada nam je dao u paklenoj utakmici Rumunija –
Jugoslavija, 4:6! Jednom je sve naše od centra redom 'izmiješao', pa i
golmana", priča Rumun kao u transu.
Našao se tu sa grupom drugara i jedan banatski Srbin, koji nam sve prevodi. A onda Rumun veli: "
Ako dovedete Sušica, večera će biti servirana".
Svi smo najprije mislili da je riječ o šali. Ali, kako glad ne bira, a
domaćin ne popušta, pade pogodba. Odoh da probudim Papeta.
Za pet
minuta ide bunovni Pape i gunđa, misleći da je riječ o šali iza koje bi
mogao stajati neko od njegovih iskusnijih jarana iz autobusa, sa
sečije. A kada Rumun ugleda svog "fudbalskog boga" o kojem je maločas sa
zanosom pričao, kako glavom i bradom stoji pred njim i bunovno trlja
oči, zakorači oprezno prema Papetu, potom malo ustuknu i s poštovanjem
reče: "Da, adevarat accesta este redjele fotbalolul Sušic." Prevedeno
sa rumunskog: "
Jeste, to je taj fudbalski bog Sušic."
Momku zablistaše oči, jer je nakon pet godina vidio igrača, koji je
njegovim Rumunima te nedjelje 13. novembra 1977. na stadionu "Steaua",
pred 35.000 gledalaca, naprosto iz ruku istrgao vizu za Svjetsko
prvenstvo.
Brzo je Rumun ispunio svoje obećanje. Gdje si vidio
da je "bog" gladan! Svi smo dobili večeru. Usput je stalno obigravao oko
svog "fudbalskog boga", postavljajući preko onog banatskog Srbina i
prevodioca još mnogo pitanja. A onda se sjeti da je domaćin, pa učtivo
upita Papeta da li mu slučajno još nešto treba? Pape se smije nedužno i
na kraju spontano pozdravlja s Rumunom. Onako povučenom i skromnom, sve
mu je to pomalo bilo nezgodno.
Sutradan u Hunedoari, negdje na
pola puta između Temišvara i Bukurešta, bilo je neriješeno, 4:4. Pape je
bio u centru pažnje, a čuvala su ga i po dvojica-trojica protivničkih
igrača.
Papetov dres sa brojem 7 zabio je i pored toga dva
komada! Broj 7, rezerviran inače za Safeta Sušica, nosio je, namjerno
ili slučajno, mladi Edin Hadžialagić. I postigao dva gola! Najljepši je,
ipak, bio onaj Pajin prvi, kada je Predrag Pašic prekrasnim lobom
prebacio golmana Korvinula. Jedan gol postigao je danas Šveđanin, inace
momak iz Kiseljaka – Zoran Lukić.
Grad Hunedoara bio je kopija
naše Zenice i grad pobratim. Veliki fabrički dimnjaci željezare davali
su mu obilježje. Rudari i metalci su uoči i poslije utakmice pili pivo
iz velikih smeđe-žućkastih litarskih flaša – piva "klipaca", reklo bi se
sarajevskim žargonom.
Struje je "u rumunskoj Zenici" nestajalo
tačno u 22 sata. Šef države Ćaušesku prodavao je struju susjednim
zemljama. Oko nas su kružili njegovi ljudi u elegantnim odijelima i
pratili svaki naš pokret. Jedan od njih me zamolio da mu u hotelskom free
shopu, za njegove njemačke marke, kupim miris za ženu i marlboro. Bili
su to ljudi iz rumunske tajne službe Securitatea (Sekuritatea).
Faruk
Hadžibegić i ja kupili smo jedan lijepi porcelanski servis za kafu.
Lagan kao perce i divno dizajniran. Umotavajući ga u bijeli pak-papir,
koji nam je vratio sjećanje na naše granape šezdesetih, kada su nam u
taj papir umotavali tahan-halvu, čak i marmeladu, prodavačica je s
ponosom kazala: "
Znate, to je porcelan iz Alba Julije!"
Deset
godina kasnije, rumunski porcelanski servis dokazao je kvalitet.
Preživio je netaknut granatiranje u dva stana moje Dobrinje. I
dan-danas, kad za kratkih posjeta Sarajevu pijem kafu kod roditelja,
pomislim da je taj "ručni porcelanski rad iz Alba Julije" sačuvala neka
viša sila. Možda baš – "rumunski bog" Pape.