Stiglo proljeće, od četvrtka. Preko noći smo prešli sa nekih -1 na
+15. Kako divan dan za fudbal, razmišljah tačno u podne, dok se u
Arsenalovom dresu, sa pivom u ruci, šetkah prema King’s Head pub-u na
Highbury-u. Tamo me čekalo još nekoliko ‘brzinskih’ piva sa radnim
kolegom, neradnim drugom , Old School Goonerom.
Stojimo
ispred pub-a, grijemo stare kosti na februarskom suncu, podmazujemo se
Guinnesom. Pub je naravno pun, ali atmosfera je nekako letargična,
pogotovu kad se uzme u obzir da je derbi u pitanju, nema pjevanja, nema
drčnosti . Mickey kaze da nije baš optimističan, hrabrim ga tvrdeći da
je 2:2 sasvim moguće. Gleda me u nevjerici. Prvi put da niti jedan
navijač Arsenala kojeg lično poznajem nije predviđao pozitivan
rezultat. Diskretno ukazuje na četvoricu , koji bez ikakvih obilježja
stoje iza njega, nasmijani, razgovorljivi…fuckin’yiddos…e taj moj drug
Mickey je odgledao toliko utakmica Arsenal – Tottenham, kući i na
strani, da je izgleda razvio njuh za protivničke navijače. Nakon druge
pive smo onako sramežljivo počeli kontati kako bi mozda i mogli izvući
rezultat, ako Van Persie odigra, ako Walcott odigra, ako Song
odigra…napuštamo pub uz poklik COME ON ARSENAL!!!
Pivo čuda čini za samopouzdanje.
Rastasmo
se ispred stadiona, naći cemo se pored statue Tony Adams-a nakon tekme.
Moje sjedište je u 15om redu, 20 metara od naše klupe. Atmosfera
dobra, ali može i bolje.
Počinje tekma.
Skontah veliku
hrvatsku zastavu Zadar-Tottenham i baš sam počeo tekstirati Mikija da
obrati pažnju, kad nam uvališe prvi gol. ‘Here we go again’ moglo se
osjetiti rapoloženje u publici… izgledamo nepovezano, oni izgledaju
organizovano, mi se trudimo, a oni opasniji. Koscielny nekoliko puta
dodaje loptu svom imaginarnom frendu, Walcott očajan, bezidejan, kao da
je zaboravio izaći iz svlačionice.
Van Persie zamalo da pogodi
za izjednačenje, Friedel skida šut glavom Rosickog, dobro je,
napadamo…odjednom lopta nekako prolazi centralno do Bale-a, koji
ležerno pretrčava dvojicu naših na rubu šesnaesterca, Chesney panično
istrcava i…penal. Sa moje stolice izgledao je cist penal, oko mene se
niko ne buni. Chesney zamalo skida Greedywhore-ov šut…kakav užas, pola
sata prošlo, u našoj avliji nas najljući rival dere nas 2:0. Onih
nekoliko hiljada šupaka okupljenih oko one Zadar-Tottenham zastave skaču
u ekstazi. Pjevaju, podjebavaju. Ostatak stadiona na rubu očaja.
Ljudi galame, neki na sudiju, neki na Walcotta, ali mnogi u neodređenom
pravcu.
Wenger konačno ustaje sa klupe. Izgleda mi nekako
pogubljeno u onom poliesternom kaputu, na +12c. Neki uzvikuju ‘Sort it
out Wenger’…ja mu poručujem da skine đudu. Pokušavamo napadati. Van
Persie pogađa stativu, a nekih deset sekundi kasnije Sagna poentira
glavom. Gol u pravo vrijeme. Vratili smo se u utakmicu.
Publika, a i
igraci su se izgleda konačno probudili. I onda RVP uvaljuje golčinu.
Mislim, fakat golčinu. Znam da je postigao puno atraktivnije golove, ali
kad se uzmu u obzir protivnik, važnost utakmice, kao i rezultat u tom
trenutku, mislim da nikad nije dao bolju golčinu. Tad u publici nastupa
nešto Što je bila ustaljena praksa na starom stadionu, grliš se i sa
znanim i sa neznanim ljudima oko sebe. U ovom slucaju svi su mi bili
neznani. U roku od 5 minuta atmosfera na stadionu se promjenila iz -1 u
+15.
U nekakvoj poluekstazi odlazimo na poluvrijeme. Počinjem
vjerovati da je oblak depresije što se nadvio nad stadionom, otfurao u
nekom drugom pravcu.
Baš kao što su Walcott i Koscielny zaboravili
izaći iz svlačionice u prvom poluvremenu, tako je izgleda cijeli Scum
tim zaboravio izaći u drugom.
Jednostavno smo ih rasturili.
Satrali smo ih. Ubili puru u njima... (nastavite dodavati sami).
Rosicky,koji nije odigrao bolju tekmu za Arsenal od ove, nakon sjajnog
proigravanja uvaljuje treći gol, njegov prvi od 2010. Na stadionu
delirijum. Međutim, nije bilo mjesta za predah.
Destrukcija se nastavljala. Theo Walcott, kojeg bi većina nas zamijenila na poluvremenu za Ox-a, postiže dva sjajna pogotka.
E,
sad mi već ponestaje fraza i izraza kojim bih opisao tu atmosferu, u
meni i oko mene. Pogledao sam uživo tekmi i tekmi u životu, ali ovako
nešto se zaista jako rijetko ima prilike doživjeti.
Oni izgledaju
nokautirani. Počinjem priželjkivati 8:2…ova sekcija iza klupa počinje
skandirati “Harry for England”, radimo im ‘ole ole’ sa loptom, sprdamo
se sa njima…Parker fasuje crveni...na kraju izgleda da ćemo se morati
zadovoljiti sa 5:2…
Ispred stadiona masovni ‘daj pet’ fazon,
ljudi se slikaju sa statuom Tony Adams-a, pjeva se, ljudi veseli,
nasmijani… čak se i Miserable Mickey pojavljuje sa osmijehom od uha do
uha, grli me ko da sam mu burazer. Ne sjeća se da je gledao bolju tekmu u
životu, ja se sjećam jedne bolje, ali to je neka druga priča, koja
pripada 80im godinama prošlog vijeka. Ova danas je definitivno druga
najbolja sto sam ikad imao sreće pogledati.
Stojimo opet ispred
pub-a, mješavina ekstaze i nevjerice na našim licima (did we just see
this happen?), proslavljamo fantastičnu pobjedu, onoj četvorici yidsa
izgleda više nije bilo do piva.
Grijemo stare kosti na februarskom suncu. Došlo proljeće. Divan dan, pogotovo za fudbal.
_________________________________________________________________________________
